Nekada davno, duboko u zelenoj, suncem okupanoj šumi, nalazila se jedna malena i preslatka drvena kućica. U toj kućici živjela je obitelj od tri medvjeda: veliki Tata Medvjed, sa svojim dubokim i glasnim glasom, srednja Mama Medvjedica, s nježnim i toplim glasom, i maleni Medvjedić, sa svojim tankim, piskutavim glasićem. Svakog jutra, Mama Medvjedica kuhala bi im najfiniju zobenu kašu za doručak. Jednog jutra, kaša je bila jako, jako vruća, pa su odlučili prošetati šumom dok se malo ne ohladi. Ostavili su vrata svoje kućice tek mrvicu odškrinuta, da uđe svježi šumski zrak.
U to isto vrijeme, kroz šumu je šetala jedna vesela djevojčica. Zvala se Zlatokosa, jer je njezina kosa bila sjajna i zlatna poput sunčevih zraka. Bila je jako znatiželjna i voljela je istraživati. Dok je brala cvijeće, ugledala je malenu kućicu među drvećem i znatiželja ju je odmah povukla bliže. Pokucala je na vrata, ali nitko se nije javljao. Vrata su se sama malo otvorila, a Zlatokosa je provirila unutra. Kućica je bila tako topla i ugodna da nije mogla odoljeti. Ušla je unutra, a na stolu je ugledala tri zdjelice s kašom. Budući da je bila malo gladna, odlučila je probati. Prvo je uzela žlicu iz najveće zdjele. “Joj, ova je kaša prevruća!” rekla je. Zatim je probala kašu iz srednje zdjele. “Uh, ova je prehladna!” Zatim je uzela žličicu iz najmanje zdjelice. “Mmmm, ova je taman!” I bila je tako fina da ju je pojela cijelu.
Nakon što se najela, Zlatokosa se osjećala malo umorno i htjela je sjesti. U sobi je vidjela tri stolice. Prvo je pokušala sjesti na najveću stolicu. “Ova je stolica pretvrda!” rekla je i ustala. Zatim je sjela na srednju stolicu. “Ova je premekana, upadam u nju!” I na kraju je sjela na najmanju stolicu. “Ova je baš po mojoj mjeri!” rekla je sretno. Ali, stolica je bila premalena i krhka za nju, pa je pod njom pukla uz tihi “krc!”. Sada je Zlatokosa bila još umornija i jako joj se spavalo. Popela se na kat i tamo pronašla spavaću sobu s tri kreveta. Legla je na najveći krevet. “Ovaj je krevet pretvrd!” pomislila je. Zatim je legla na srednji krevet. “Ovaj je previše mekan!” I na kraju, legla je u najmanji krevetić. Bio je tako udoban i topao, baš kako treba. Sklupčala se kao mala loptica, pokrila mekim pokrivačem i u trenu čvrsto zaspala.
Uskoro su se tri medvjeda vratila iz šetnje. Bili su gladni i veselili su se svojoj kaši. Čim su ušli u kuću, Tata Medvjed je svojim dubokim glasom zagrmio: “Netko je probao moju kašu!” Mama Medvjedica je svojim nježnim glasom rekla: “Netko je probao i moju kašu!” A mali Medvjedić je tužno zacvilio svojim tankim glasićem: “Netko je probao moju kašu… i sve ju je pojeo!” Zatim su pogledali svoje stolice. “Netko je sjedio na mojoj stolici!” rekao je Tata Medvjed. “Netko je sjedio i na mojoj stolici!” dodala je Mama Medvjedica. A mali Medvjedić je zaplakao: “Netko je sjedio na mojoj stolici i slomio ju je!” Otišli su na kat da vide što se događa. Kada su ušli u spavaću sobu, Tata Medvjed je rekao: “Netko je ležao na mom krevetu!” Mama Medvjedica je šapnula: “Netko je ležao i na mom krevetu!” A onda je mali Medvjedić prišao svom krevetiću i povikao: “Netko leži u mom krevetu i još uvijek je tu!”
Od tih glasova, Zlatokosa se probudila. Otvorila je oči i ugledala tri medvjeda kako stoje iznad nje. Jako se iznenadila! U trenu je iskočila iz kreveta, protrčala pokraj njih, sjurila se niz stepenice i izletjela iz kućice. Trčala je kroz šumu bez zaustavljanja, sve dok nije stigla do svoje kuće i svoje mame. Zlatokosa je toga dana naučila vrlo važnu lekciju: da nikada ne smije ulaziti u tuđu kuću bez pitanja i dirati stvari koje nisu njezine. A tri medvjeda? Oni su popravili malu stolicu, skuhali novu kašu i nastavili sretno živjeti u svojoj malenoj, toploj kućici u srcu šume, a Zlatokosu više nikada nisu vidjeli. Sada sklopi svoje okice i spavaj mirno, baš kao mali Medvjedić u svom udobnom krevetiću. Laku noć.
