Bila jednom jedna draga mama koza koja je živjela sa svojih sedam malenih kozlića u lijepoj, malenoj kućici na kraju šume. Voljela ih je najviše na svijetu, kao što svaka mama voli svoju dječicu. Kućica im je bila topla i sigurna, okružena cvijećem i zelenom travom, a unutra je uvijek mirisalo na toplo mlijeko i svježi kruh. Jednoga dana, mama koza morala je otići u šumu po hranu. Prije nego što je krenula, okupila je svojih sedam kozlića oko sebe, pomilovala svaku mekanu glavicu i rekla im nježnim glasom: “Dječice moja draga, idem u šumu. Dok me nema, dobro zaključajte vrata i ne otvarajte nikome, baš nikome! U šumi se skriva zločesti vuk. On je jako lukav i pokušat će vas prevariti da mu otvorite. Prepoznat ćete ga po njegovom hrapavom, dubokom glasu i po njegovim crnim, velikim šapama. Moj glas je mio i nježan, a moje šapice su bijele i male. Budite dobri i pametni, i čuvajte se.” Kozlići su svi uglas obećali: “Hoćemo, draga mama! Ne brini, pazit ćemo!” I tako je mama koza uzela svoju košaricu i otišla, a sedam kozlića zaključalo je vrata i počelo se veselo igrati u kućici.
Nije prošlo dugo, a netko je pokucao na vrata. “Kuc, kuc!” Začuo se zatim jedan grub i hrapav glas: “Otvorite, dječice draga! Vratila se vaša mama i donijela vam svašta lijepo!” Ali pametni kozlići odmah su prepoznali da to nije njihova mama. Najstariji kozlić je doviknuo kroz vrata: “Nećemo ti otvoriti! Ti nisi naša mama. Naša mama ima mio i nježan glasić, a tvoj je hrapav i strašan! Ti si sigurno vuk!” Ljutit što su ga otkrili, vuk je otišao. Otišao je do pčelara i pojeo veliku žlicu meda kako bi mu glas postao slađi i nježniji. Zatim se vratio do kućice i ponovno pokucao. “Kuc, kuc!” Sada je progovorio tankim, umiljatim glasićem: “Otvorite, dječice moja slatka! Vaša mama se vratila i donijela svakome od vas nešto fino!” Glas je zvučao tako slično maminom da su kozlići skoro otvorili vrata, ali onaj najoprezniji se sjetio i povikao: “Čekaj! Pokaži nam prvo svoju šapicu kroz prozor, da vidimo jesi li ti naša mama!”
Lukavi vuk je gurnuo svoju veliku, crnu šapu na prozor. Kad su je kozlići ugledali, povikali su uglas: “Ne, ne, nećemo otvoriti! Naša mama ima bijele, male šapice, a tvoja je crna i velika! Odlazi, zločesti vuče!” Vuk je sada bio još ljući. Otrčao je do pekara i rekao mu: “Pospite mi šapu brašnom, da bude bijela!” Pekar je to i učinio. Sada je vuk imao i nježan glas i bijelu šapu. Vratio se treći put do kućice i pokucao. “Kuc, kuc! Otvorite, dječice, vaša mama je stigla!” Kada su kozlići čuli nježan glas i kroz prozor vidjeli bijelu šapu, pomislili su da je to zaista njihova mama. Povjerovali su mu, povukli zasun i širom otvorili vrata. A unutra je, umjesto drage mame, skočio veliki, strašni vuk! Kozlići su se uplašili i razbježali po kući kako bi se sakrili. Prvi je skočio pod stol, drugi u krevetić, treći se sakrio u peć, četvrti u kuhinju, peti u veliki ormar, a šesti iza bačve za vodu. Ali vuk ih je brzo pronašao i sve ih, jednog po jednog, stavio u svoju veliku vreću. Sve, osim onog najmanjeg. Najmanji kozlić bio je najsnalažljiviji i sakrio se u veliku kutiju starog zidnog sata. Tamo ga vuk nije mogao pronaći. Zadovoljan svojim ulovom, vuk je otišao prema šumi da na miru odspava.
Ubrzo nakon toga, mama koza se vratila kući. Već izdaleka je vidjela da su vrata širom otvorena i srce joj je snažno zalupalo. Ušla je unutra i vidjela strašan nered: stolice i stolovi bili su prevrnuti, a od njezinih kozlića ni traga ni glasa. Počela ih je zvati imenom, jednog po jednog, ali nitko se nije javljao. Srce joj se slomilo od tuge. Kada je pozvala najmlađeg, iz kutije starog sata začuo se tihi glasić: “Mama, tu sam!” Maleni kozlić je iskočio i ispričao joj sve što se dogodilo. Iako tužna, mama koza je bila hrabra. Uzela je škare, iglu i konac te krenula za vukom. Nije ga bilo teško pronaći. Ležao je na livadi kraj rijeke i tako čvrsto spavao da je glasno hrkao. Mama koza mu se tiho prišuljala i vidjela kako mu se trbuh miče. Pomislila je: “Možda su moji kozlići još živi unutra!” Pažljivo je škarama razrezala vučji trbuh. I gle čuda! Tek što je napravila mali rez, iskočila je jedna glavica, pa druga, i uskoro je svih šest kozlića iskočilo van, živo i zdravo! Oh, kakve li sreće!
Mama koza je grlila i ljubila svojih sedam kozlića, i svi su bili presretni što su opet zajedno. Zatim je rekla: “Sada brzo donesite veliko, teško kamenje!” Kozlići su otrčali i donijeli puno kamenja, kojim su napunili vučji trbuh. Mama koza ga je onda vješto zašila, tako da vuk ništa nije ni osjetio. Kada se napokon probudio, bio je jako žedan od sve hrane. Otišao je do rijeke da se napije vode, ali teško kamenje u njegovom trbuhu povuklo ga je dolje, i vuk je upao u duboku vodu. Mama koza i njezinih sedam kozlića su to gledali s sigurne udaljenosti. Zatim su se svi zajedno uhvatili za ruke, zaplesali od sreće i vratili se u svoju toplu kućicu. Od toga dana, živjeli su sretno i sigurno, a kozlići su uvijek, baš uvijek slušali svoju dragu mamu. Sada je vrijeme za spavanje, sklopi svoje okice i sanjaj nešto lijepo. Laku noć.
