U jednoj maloj, toploj radionici, punoj mirisa drveta i svježe piljevine, živio je stari stolar po imenu Geppetto. Bio je dobar i blag čovjek, ali često je bio usamljen. Jedne večeri, gledajući u sjajnu zvijezdu na nebu, poželio je najljepšu želju – da maleni drveni lutak kojeg je upravo završio postane pravi dječak. Lutak je bio predivan, izrezbaren s puno ljubavi, a Geppetto mu je dao ime Pinokio. Te noći, dok je stari Geppetto spavao, u radionicu je uletjela Plava Vila. Svojim je čarobnim štapićem dotaknula Pinokija i oživjela ga. Pinokio je trepnuo svojim drvenim očima i nasmiješio se. Vila mu je rekla da će postati pravi dječak ako dokaže da je hrabar, iskren i nesebičan. Da mu pomogne na tom putu, imenovala je malog, mudrog cvrčka po imenu Zvrčak da mu bude savjest i uvijek mu šapuće što je ispravno.
Sljedećeg jutra, Geppetto je bio presretan! Njegov drveni lutak je hodao, pričao i smijao se. Odmah ga je zavolio kao svoga sina i poslao ga u školu, kako bi postao pametan i dobar. No, put do škole bio je pun iskušenja. Pinokio je bio znatiželjan i naivan, a putem je sreo lukavog Lisca i podmuklog Mačka. Nagovorili su ga da zaboravi na školu i pođe s njima u kazalište lutaka, gdje će se obogatiti i zabaviti. Iako ga je Zvrčak Cvrčak upozoravao, Pinokio ih je poslušao. U kazalištu je postao zvijezda, ali zli vlasnik ga je nakon predstave zaključao u kavez. Pinokio je bio uplašen i tužan. Tada se ponovno pojavila Plava Vila i pitala ga zašto nije u školi. Pinokio se sramio pa je počeo izmišljati priče. Sa svakom laži, njegov drveni nosić rastao je sve duži i duži, dok nije postao dugačak poput grane. Vila mu je objasnila da laži imaju duge noseve i kratke noge, a on je obećao da će od sada uvijek govoriti istinu. Vila mu je oprostila i smanjila mu nos, a on je pobjegao natrag prema kući.
No, nevoljama tu nije bio kraj. Na putu je opet sreo Lisca i Mačka koji su ga nagovorili da pođe s njima na Otok Zabave, čarobno mjesto gdje dječaci ne moraju ići u školu i mogu se igrati cijeli dan. Pinokio je opet zaboravio na svoje obećanje i otišao s njima. Otok je u početku bio divan, pun slatkiša i igara, ali Pinokio je uskoro primijetio nešto strašno. Svi dječaci koji su bili lijeni i zločesti polako su se pretvarali u magarce! Uplašen, pobjegao je s otoka baš na vrijeme, sa samo malim magarećim ušima koje su mu ubrzo nestale. Shvatio je da prava sreća nije u ljenčarenju, već u ljubavi i dobroti. Kada se napokon vratio kući, Geppetta nije bilo. Saznao je da je njegov dragi tata otišao na more da ga traži i da ga je progutao golemi kit po imenu Monstro.
Pinokijevo malo drveno srce ispunilo se hrabrošću. Bez razmišljanja, skočio je u more kako bi spasio svog oca. Nakon duge potrage, i njega je progutao Monstro. Unutar kitovog trbuha, u velikom mraku, pronašao je Geppetta na malenoj splavi. Zagrlili su se čvrsto, sretni što su opet zajedno. Pinokio je smislio plan. Zapalili su vatru, a gusti dim natjerao je kita da kihne jednim ogromnim “A-PĆIHA!”. Izletjeli su van na splavi i jedva se dokopali obale. Pinokio je bio iscrpljen, ali sretan što je spasio tatu. Dokazao je da je hrabar, nesebičan i da voli svog oca više od svega. Te noći, Plava Vila ponovno je došla. Vidjela je Pinokijevo dobro srce i ispunila mu želju. Kada se probudio, više nije bio drveni lutak. Bio je pravi, živahni dječak od krvi i mesa. Geppetto i Pinokio plesali su od sreće, a mali Zvrčak Cvrčak zadovoljno je gledao s prozora, znajući da je njegov prijatelj napokon pronašao put do prave sreće.
