Bio jednom jedan princ koji je živio u dalekom kraljevstvu, u dvorcu tako velikom i lijepom da je imao stotinu soba. Imao je sve što je mogao poželjeti, ali srce mu je bilo pomalo prazno. Želio je oženiti princezu, ali ne bilo kakvu. To je morala biti prava, pravcata princeza. Putovao je po cijelom svijetu, od sjevera do juga, i upoznao je mnoge princeze. Sve su bile lijepe i drage, ali uvijek bi osjetio da nešto nije sasvim kako treba. Nikada nije bio siguran jesu li one zaista prave princeze. Tako se tužan vratio kući u svoj dvorac i sanjao o pravoj princezi koju će jednog dana pronaći.
Jedne večeri, vani se spustila strašna oluja. Nebo je sijevalo, gromovi su tutnjali, a kiša je lijevala kao iz kabla. Bilo je to vrijeme u kojem nitko ne bi želio biti vani. Usred te buke, netko je pokucao na velika vrata dvorca. Stari kralj, prinčev otac, otišao je otvoriti. Pred vratima je stajala djevojka. Bila je u jadnom stanju. Voda joj se slijevala s duge kose i odjeće, curila je niz vrhove cipela i kapala na pod. Unatoč svemu tome, podigla je glavu i rekla: “Ja sam prava princeza.” Stara kraljica, prinčeva majka, koja je stajala sa strane, pomislila je u sebi: “Hmm, to ćemo lako provjeriti.” Nije ništa rekla, samo se nasmiješila i odvela djevojku u sobu za goste da se osuši i odmori.
Dok se djevojka presvlačila, stara je kraljica otišla u spavaću sobu i pripremila joj krevet. Ali, bio je to poseban krevet. Na same daske kreveta stavila je jedno, jedino zrno graška. Zatim je naredila slugama da donesu madrace. Na to malo zrno graška stavili su dvadeset madraca, jednog na drugog. A na tih dvadeset madraca, stavili su još dvadeset najmekših, najpahuljastijih popluna. Krevet je sada bio tako visok da se princeza morala popeti na male ljestve kako bi legla. Nitko osim stare kraljice nije znao za malu tajnu skrivenu duboko ispod svih tih naslaga.
Sljedećeg jutra, kraljica je upitala djevojku kako je spavala. “Oh, užasno loše!” odgovorila je princeza. “Jedva da sam oka sklopila cijelu noć. Tko zna što je bilo u tom krevetu? Ležala sam na nečemu tako tvrdom da mi je cijelo tijelo puno modrica. Bilo je strašno!” Tada su svi znali da je ona zaista prava princeza. Jer tko bi drugi, osim prave princeze, mogao osjetiti jedno malo zrno graška kroz dvadeset madraca i dvadeset popluna? Njezina koža bila je tako nježna i osjetljiva, baš kao što i priliči pravoj princezi.
Princ je bio presretan. Napokon je pronašao svoju pravu, pravcatu princezu! Vjenčanje je bilo veliko i veselo, a cijelo kraljevstvo je slavilo. A ono malo zrno graška? Ono nije zaboravljeno. Stavili su ga u kraljevski muzej, gdje ga i danas možete vidjeti, ako ga netko u međuvremenu nije uzeo. I tako su princ i njegova nježna princeza živjeli sretno i dugo, a svake noći spavala je na najmekšim krevetima, bez ijednog zrna graška ispod.
