Visoko, visoko, na tavanu jedne stare, škripave kućice, živio je jedan mali, sramežljivi duh po imenu Duško. Njegov tavan bio je njegovo kraljevstvo, ispunjeno starim igračkama, zaboravljenim knjigama i mekom prašinom po kojoj su plesale zrake sunca. Duško nije bio strašan duh. Bio je proziran i nježan poput paučine, a najviše od svega na svijetu volio se igrati skrivača. Skrivao bi se iza starih naslonjača, unutar praznih drvenih škrinja ili bi se jednostavno stopio s mjesečinom koja je provirivala kroz prozor. Bio je sretan u svom tihom svijetu. No, jednom godišnje, dolazila je noć koje se Duško jako bojao. Bila je to Noć vještica. Tada bi se tiha ulica ispunila veselim smijehom i glasnim povicima djece, a na vrata njegove kućice čulo se glasno “kuc-kuc!”. Duško bi se tada skupio u najmanji mogući oblačić i sakrio u najtamniji kut tavana, drhteći od straha.
Ove godine, dok se Noć vještica približavala, Duško je bio tužniji nego ikad. Gledao je kroz prozor kako susjedi ukrašavaju svoje domove veselim bundevama i šarenim lampicama. Sve je izgledalo tako lijepo i zabavno, a on je morao biti sam i u strahu. “Možda… možda ove godine ne moram bježati”, pomislio je tiho. Kada je pala noć i mjesec se nasmiješio na nebu, na vrata je ponovno zakucalo. Čuo se smijeh i šuštanje kostima. Duško je zatvorio oči, ali je onda čuo jedan drugačiji, nježniji glasić. Pripadao je djevojčici Ani, koja je bila odjevena u vilu sa sjajnim krilima. Dok su druga djeca trčala dalje, Ana je zastala i podigla pogled prema prozoru tavana. Nije izgledala nimalo strašno. Izgledala je znatiželjno.
Duško je osjetio kako mu srce, da ga duhovi imaju, malo jače kuca. Skupio je svu svoju hrabrost, koja nije bila veća od zrna graška, i odlučio učiniti nešto što nikada prije nije. Polako, polako, poput oblačića dima, spustio se do prozora. Nije htio prestrašiti Anu. Samo je nježno puhnuo u zavjesu, koja je lagano zaplesala na vjetru. Ana je to vidjela i nasmiješila se. Nije vrisnula, nije pobjegla. Umjesto toga, tiho je šapnula: “Zdravo! Tko god da si, imaš lijepu kuću.” Te su riječi bile poput tople dekice za Duška. Shvatio je da se Ana ne boji. On se polako pojavio na prozoru, proziran i sjajan na mjesečini, i bojažljivo joj mahnuo.
Anine su se oči raširile od čuđenja, ali i od radosti. “Ti si pravi duh!” prošaptala je sretno. “Ja sam Ana. Ne moraš me se bojati.” Duško je osjetio kako sav njegov strah nestaje, kao da ga je odnio blagi povjetarac. Cijelu večer, dok su druga djeca skupljala slatkiše, Ana i Duško su se igrali kroz prozor. On joj je pokazivao kako može postati nevidljiv, a ona mu je pričala o svojoj vilinskoj haljini. Bilo je to najljepše skrivača koje je Duško ikada igrao. Kada je došlo vrijeme da Ana pođe kući, mahnula mu je i rekla: “Vidimo se, prijatelju duhiću!” Te noći, Duško više nije bio sam u svom mračnom tavanu. Bio je ispunjen toplinom i srećom. Shvatio je da prijateljstvo može zasjati jače od bilo kojeg straha i da Noć vještica nije strašna, već čarobna noć u kojoj možeš upoznati najboljeg prijatelja. Mirno je zaspao u svojoj škrinji, sanjajući o igri s Anom pod zvjezdanim nebom.
